Mediji u ovoj zemlji ne rade – oni emituju stanje. Stanje je uvek stabilno, samo se nijanse menjaju u zavisnosti od termina. Jutarnji program je vedar, podnevne vesti ozbiljne, a večernji dnevnik svečano uveren. Istina se ne traži – ona se raspoređuje.
U redakcijama nema nervoze. Nervozu izaziva neizvesnost, a ovde je sve poznato unapred. Tekstovi su spremni i pre događaja, samo se popunjavaju prazna mesta.
– Šta ide u naslov? – pita urednik.
– Stabilnost – kaže novinar.
– A podnaslov?
– Uprkos izazovima.
– Dobro. Uvek prolazi.
Jutarnji program počinje osmehom. Voditelj gleda u kameru kao u ogledalo u kojem želi da vidi sigurnost.
– Dobro jutro, poštovani gledaoci – kaže. – Danas je važan dan.
Koji dan nije.
U prilogu se pojavljuje Ministar Najave. Govori sporo, jasno, sa pauzama koje zvuče kao rečenice.
– Nalazimo se u odlučujućoj fazi – kaže ministar.
Voditelj klima glavom, kao da zapisuje u sebi.
– Dakle, možemo da budemo mirni?
– Apsolutno.
– Hvala vam.
Hvala se beleži kao zaključak.
Podnevne vesti su već ozbiljnije. Ton je niži, reči teže, ali poruka ista.
– Situacija je pod kontrolom – kaže spiker. – Nadležne institucije prate razvoj događaja.
Koje institucije – ne precizira se, da se ne bi ograničavala odgovornost.
U redakciji se odvija kratak sastanak.
– Imamo snimke građana – kaže mladi reporter.
– Kakve snimke? – pita urednik.
– Nezadovoljni su.
– Jesu li glasni?
– Jesu.
– Onda pusti kadar bez tona.
Tako se pravi balans.
Popodnevni portal već ima analizu. Analitičar govori smireno, kao da se ništa ne dešava.
– Važno je sagledati širu sliku – kaže. – Ovo su procesi koji traju.
– A konkretno? – pita voditeljka.
– Konkretno, nema razloga za paniku.
Reč „panika“ se koristi pažljivo. Ona uvek pripada drugima.
Večernji dnevnik je kruna. Tu se sabira dan, ali ne događaji – već utisci. Spiker čita kao da proglašava pobedu.
– Danas je još jednom potvrđeno da država funkcioniše.
U prilogu se pojavljuje Komisija. Predsednik Komisije stoji ispred zgrade.
– Komisija intenzivno radi – kaže on. – Nećemo prejudicirati zaključke.
Ta rečenica se emituje tri puta, iz tri ugla.
U isto vreme, na drugom kanalu, isti događaj dobija drugačiji ton, ali isti smisao.
– Opozicija pokušava da iskoristi situaciju – kaže komentator.
– Na koji način?
– Postavljanjem pitanja.
– To nije odgovorno.
– Upravo tako.
Pitanja se u ovom kontekstu tretiraju kao provokacija.
U kasnovečernjem terminu dolazi emisija sa „dva suprotna mišljenja“. Jedno je zvanično, drugo je dozvoljeno.
– Vi preterujete – kaže voditelj gostu koji postavlja pitanje.
– Samo pitam – kaže gost.
– Upravo o tome govorim.
Publika se smeje. Smeh je znak opuštenosti.
U pauzi reklame, urednik dobija poruku.
– Ima još snimaka.
– Kakvih?
– Nezgodnih.
– Sačuvaj za sutra.
– A sutra?
– Sutra će biti nova tema.
Sutrašnje teme su uvek spremne. Ako nisu – najave se.
Na kraju dana, svi mediji izveštavaju isto: nije bilo problema, osim onih koji su rešeni, i onih koji se rešavaju. Građani su podeljeni na one koji razumeju i one koji još treba da shvate.
Na društvenim mrežama se vodi drugačiji hor. On je bučniji, ali se ne čuje dovoljno. Zvuk se razbije u komentarima.
– Vidite li vi ovo? – pita neko.
– Vidimo – odgovara neko drugi. – Ali to nije vest.
Urednici se razilaze zadovoljni. Dan je pokriven. Istina je raspoređena po terminima, odgovornost po institucijama, a tišina po potrebi.
Sutra će se pevati nova pesma. Sa istim refrenom.
U ovoj zemlji mediji nisu tu da postave pitanje. Oni su tu da se pitanje ne zadrži.
